Comments by Zvonimir Stopić; article by Dino Brumec\n
Koji su po vama najvažniji interesi Kine u Africi? Svi govore o rastućem ekonomskom utjecaju na kontinentu.
\nKineski se interesi u Africi u grubo mogu podijeliti na tri međuovisne i neodvojive razine, od kojih niti jedna u potpunosti nema primat nad druge dvije. Prvu od njih možemo opisati kao „ekonomsku“. Imajući u vidu svoje znanje i sposobnost vezano uz sektor graditeljstva, a koji je Kina do krajnosti izbrusila od početka Reformi i otvaranja (početak 80tih) naovamo, zemlje u razvoju, što uključuje većinu zemalja Afrike, Kini izgledaju kao logičan prostor gdje ona ta znanja i sposobnosti može iskoristiti. Na problem nedovoljno razvijene infrastrukture od kojeg pate mnoge zemlje u razvoju Kina gleda kao na priliku pomoću koje može nastaviti održavati i razvijati svoj građevinski sektor i pritom stvoriti čvrstu bazu dugoročne suradnje. Time dolazimo na „drugu razinu“, tj. onu „diplomatske“ naravi. U Africi, tj. drugom najvećem kontinentu na svijetu, nalaze se 54 zemlje od kojih je svaka Kini važna zbog održanja kako očuvanja mirnog međunarodnog okruženja, a tako i podrške specifično kineskim vanjskopolitičkim inicijativama poput „Pojasa i puta“, multipolarnosti ili miroljubive koegzistencije. U ovome smislu, od velike je važnosti i podrška koju afričke zemlje Kini pružaju po pitanju Tajvana. Naime, unazad posljednjih 15 godina Tajvan je napustilo posljednjih 5 afričkih zemalja, poimence Malavi, Gambija, Sao Tome i Principe i Burkina Faso, pri čemu je jedina zemlja koja je ostala protiviti se ideji da je Tajvan neizostavni dio kineskog kopna Eswatini (Swaziland). Kao posljednju „razinu“ možemo navesti povijesnu „sličnost“ preko čega se Kina do određene mjere identificira s današnjim zemljama u razvoju. U prvome redu, tu je „zajednička kolonijalna povijest“, tj. „osjećaj iskorištenosti“ od strane zapada s kraja XIX. i početka XX. st. koji Kina dijeli s mnogim afričkim zemljama, a na koji se potom nastavlja „razumijevanje razvojnih potreba“ afričkih zemalja. Iz perspektive Kine, mnoge afričke zemlje se sada nalaze u poziciji u kojoj se Narodna Republika Kina nalazila nakon osnutka 1949. g. i posebno nakon Reformi i otvaranja, kada se suočavala s problemima nepostojanja adekvatne infrastrukture, manjkom edukativnih i zdravstvenih institucija, rasprostranjenim siromaštvom, te velikim rastom stanovništva. Kina sebe do određene mjere vidi kao jedinu od aktualnih svjetskih velikih sila koja „razumije“ probleme afričkih zemalja, što služi kao svojevrsno „ljepilo“ koje prve dvije razine povezuje u jednu kohezivnu cjelinu. Ovaj kineski pristup lako se može iščitati iz tzv. „kineske politike prema Africi“ koje su obznanjene 2006. i 2015. g., a koje su ispratile osnivanje tzv. Foruma za kinesko-afričku suradnju (Forum on China-Africa Cooperation; FOCAC) 2000. g.
\nMislite li da je Peking bolje pozicioniran od zapada, financiranjem infrastrukture na kontinentu, još više učiniti Afriku „svojim dvorištem“? Ili će se SAD i EU u tom smislu u budućnosti jače nametnuti?
\nOdnos Kine spram SAD-a i EU-a po pitanju Afrike je složen. U godinama nakon dovršetka Hladnog rata, nakon što je naglo nestala bipolarna kompetitivnost SSSR-a i SAD-a, Afrika je u mnogočemu pala u „drugi plan“. Infrastrukturni projekti koji su se tijekom Hladnog rata gradili iz više smjerova nisu se niti blizu s istom žestinom nastavili izvoditi u 90tim, pri čemu se „zapad“ investicijama najviše usredotočio na projekte vezane uz prirodna bogatstava s jedne i na razne programe humanitarne pomoći s druge strane. Koristeći ovu „rupu“, počevši s krajem 90tih, Kina je Africi počela pristupati nešto drugačije, usredotočujući se, uz prirodna bogatstva, primarno na infrastrukturu. Do sada, Kina je u Afriku kroz više modela investiranja, u koju se ubrajaju beskamatni zajmovi „pomoći“, „povlašteni“ zajmovi s nižim kamatama namijenjeni velikim infrastrukturnim projektima i razni privatni zajmovi široke namjene, uložila nešto više od 300 milijardi USD u oko 35 zemalja. Od većih projekata tu su državna rafinerija nafte u Nigeriji (2 milijarde USD), Lagos-Kano željeznička linija u Nigeriji (1.3 milijarde USD), Mombasa-Nairobi željeznička linija u Keniji (3.6 milijarde USD), rudnik kobalta u Kongu (3.2 milijarde USD), itd. Simbolike radi, Kina je u potpunosti financirala i izgradnju centra Afričke Unije u etiopskoj Addis Abebi (oko 20 milijuna USD). Tijekom ovog vremena, a pogotovo nakon gospodarske krize 2009. g., investicije „zapada“, poglavito SAD-a bile su u stalnom i oštrom padu te se od 2012. g. nalaze debelo ispod razine kineskih. Ovu negativnost preokrenule su se tijekom administracije predsjednika Donalda Trumpa, odnosno 2019. i 2020. g. kada se po prvi puta bilježi značajniji porast američkih investicija u zemlje Afrike. Nastavljajući Trumpove inicijative suzbijanja kineskog globalnog prisustva, predsjednik Joe Biden je u lipnju 2021. g. predstavio tzv. Build Back Better World partnerstvo (B3W) koje bi trebalo „katalizirati stotine milijardi dolara ulaganja u infrastrukturu za zemlje s niskim i srednjim dohotkom u nadolazećim godinama“, čega će zemlje Afrike biti značajan dio. EU je se također priključila ovome trendu zbog čega je Europska komisija lansirala tzv. Global Gateway program kojim bi se s 300 milijardi EUR između 2021. i 2027. g. pomoglo zemljama u razvoju u razvijanju infrastrukturnih projekata vezanih uz edukaciju, transport, zdravstvo, digitalizaciju i energetiku. Pola od te svote namijenjeno je Africi. Prema tome, može li Afrika postati „kinesko“ dvorište? Teško, jer ima drugih interesenata, što je u načelu dobro dok god se radi o „zdravom natjecanju“ od koje bi afričke zemlje, na kraju dana, ipak trebale imati najviše koristi.
\nKoliko mislite da na afričke nacije ideje i ideologija anti-kolonijalizma utječe kada pojedine zemlje okreću leđa zapadu i staju uz Kinu ili Rusiju? Neki ističu pomoć SSSR-a nekim pokretima za nezavisnost. Je li u tom smislu ideja anti-kolonijalizma snažnija od ideje demokracije u Africi?
\nPrvo, to što pojedine zemlje ne odlučuju stati uz SAD i EU na način na koji se to ovdje „na zapadu“ od njih očekuje uopće ne znači da one nastupaju „protiv zapada“ ili „za Rusiju“. Kina, Indija, Indonezija, Pakistan, Brazil, Meksiko, a tako i većina afričkih zemalja žive svoje realnosti u središtu kojih se ne nalazi niti Ukrajina niti izazovi s kojima se nose EU ili SAD. Što se same Afrike tiče, ta realnost je za svaku zemlju posebno oblikovana bojama kolonijalizma, procesa dekolonizacije i hladnoratovskog natjecanja, a što je kod mnogih zemalja utjecalo na stvaranje kontinuiteta nestabilnosti, rata i niza humanitarnih katastrofa. U hladnoratovsko „natjecanje“ i dekolonizacijske procese u Africi na razne načine su bile uključene mnoge zemlje, počevši od SAD-a i SSSR-a, potom bivših kolonijalnih sila, Kine, pa onda i nekih manjih interesenata poput Kube, Jugoslavije ili čak Albanije. Mnogi ratovi i turbulencije koje do dan danas paraju stabilnost kontinenta, poput građanskih ratova u Somaliji, Sudanu i Etiopiji, ratova u Kongu, rata u Maliju, pučeva u Gvineji i Burkini Faso, da spomenemo samo neke, izravni su nastavak su tog, za EU i SAD, „prošlog“ doba. Također, odgovornost Europe, kad god se spominje Afrika, ne može se nikako zaobići i ona neće nestati samo zato što pojedine zemlje, a i EU sama, to prigodno zaboravlja. Daleko od toga da je „ružna afrička povijest“ odvojena od povijesti EU. Na stranu nedavnog (ponovnog) izbjegavanja prihvaćanja belgijske odgovornosti nad kongoanskom katastrofom od strane Belgijskog kralja Filipa, primjerice, prvi potpis na Maastrichtskom ugovoru, kamenu temeljcu EU potpisanom 1992. g., djelo je Marka Eyskensa, inače sina Gastona Eyskensa, belgijskog premijera upletenog u ubojstvo prvog kongoanskog premijera Patricea Lumumbe. Ovakvih poveznica, kao i još uvijek živih veza, u poslovnom i političkom svijetu EU i Afrike može se naći i više nego dovoljno. Što se SAD-a, bivšeg SSSR-a ili Kine tiče, hladnoratovska natjecanja oko naklonosti mnogih tadašnjih vlada u Africi polučile su različite, često posve neočekivane i za mnoge afričke zemlje razorne rezultate koji na kraju nisu koristili nikome. Povlačiti izravne veze iz „uvjetne“ i podosta medijski eksploatirane „afričke naklonjenosti“ Kini ili Rusiji, zbog selektivno odabranih hladnoratovskih epizoda nije možda najbolji pristup. Isto tako, slijepo suprotstavljati „demokraciju“ i „anti-kolonijalizam“ je povratak u kruti hladnoratovski diskurs koji u ovom trenu ne nudi nikakva rješenja već samo dodatnu napetost. Što se povijesti tiče, lekcija koju je gotovo svaka afrička zemlja do sada usvojila jest da sa svakim od spomenutih „velikih“ treba iznimno oprezno. Pitanje je samo koliko će se te lekcije biti moguće pridržavati jednom kada svi ti „veliki“ spomenuto „zdravo natjecanje“, „demokraciju“, „anti-kolonijalizam“ odluče militarizirati.
\nU čemu mislite da zapad griješi kada govori o Africi, a u čemu griješi Kina?
\nSjena koja se nadvija nad Afrikom nadvija se nad čitavim svijetom. Zbog zapetljane povijesti, složene etničke strukture i nestabilnosti mnogih zemalja, u pozadini kojih stoje velika primamljiva prirodna bogatstva, mnogi na Afriku i dalje gledaju kao na plodan prostor raznolikog suprotstavljanja. Trenutačno, Afrika se nalazi u poziciji oko koje su velike sile tek započele novu, nakon kolonijalnog perioda i Hladnog rata, III. fazu natjecanja. Za sada, ovo natjecanje se ipak najviše odlikuje investicijama u različite infrastrukturne i razvojne projekte, za što bi, gledano u vakuumu ekonomske i razvojne realnosti, mogli reći da je to zapravo dobro za afričke zemlje. Naime, dobro je da je Kina iskoristila manjak interesa sa zapada i krenula provoditi svoje inicijative jer je time nastavila održati razinu investicija izvana u vrijeme kada to zapad nije radio, a potom i uspjela „trgnuti“ zapad da se pokrene. S druge strane, dobro je da razvojni modeli SAD-a i EU-a imaju alternativu, jer će ih upravo ta alternativa natjerati da njihovi programi budu precizniji, efektniji i korisniji. Neka EU i SAD izvole afričkim zemljama ponuditi bolje uvijete od Kine, i neka Kina to isto radi o odnosu na zapad, zašto ne? To bi onda bilo „zdravo natjecanje“. Međutim, problem nastaje čim se iziđe iz spomenutog vakuuma, te sagleda aktualna geopolitička slika svijeta kojeg ponovno odlikuju stroge podjele i biranje strana. I dalje ostaje bojazan da bi ovo aktualno investicijsko natjecanje uskoro moglo biti sa svih strana oblijepljeno strahom i pritiskom odabiranja strana pod svaku cijenu tj. pretvoreno u otvorenu „igru nulte sume“ (zero sum game), od čega će mnoge „krhkije“ zemlje sasvim sigurno nastradati. U tom slučaju, loše priče iz Afrike će se nastaviti.
\n