Comment by Zvonimir Stopić; article by Jerko Bakotin\n
Nakon što je na jesen dobio treći mandat generalnog sekretara Komunističke partije, 10. ožujka je Xiju Jipingu parlament dodijelio i treći mandat predsjednika Kine. Redovno se ističe da je on najmoćniji vođa još od Mao Zedonga i da zemlju vodi ka sve većoj autokraciji. Kako to komentirate?
\n\nMaa i Xija ne treba uspoređivati. Riječ je dva posve različita povijesna konteksta, dvije različite Kine i dvije različite partije. Nadalje, Deng Xiaoping je mnogo čvršće i autoritativnije vladao Kinom od svih kasnijih čelnika, uključujući i Xija. Partija je danas mekša nego li ranije. Živio sam u Kini još u vrijeme Hu Jintaoa te mislim da Xijeve poteze odobravaju i KPK i stanovništvo. S njim je partija dobila čvrstoću potrebnu u vremenu iznimnih unutarnjih i vanjskih izazova. Nije sporno da Xi i ljudi oko njega imaju zaista veliku moć, ili da su znatno ojačale cenzura i propaganda. No KPK ima 95 milijuna članova. To je ogroman stroj nad kojim Xi nema ni približno apsolutnu kontrolu i unutar koje postoji različitost stavova. Partija niti ne stremi potpunoj diktaturi. Njeni vođe „boje“ se otpora stanovništva ili kolapsa kao u SSSR-u. Znaju da njihov legitimitet počiva na ostvarivanju prosperiteta, očuvanju jedinstva i sigurnosti Kine i održanju pravednog sustava, otkuda i dolazi naglasak na borbu protiv korupcije.
\n\n
Ministar vanjskih poslova Qin Gang upozorava da Kina i SAD idu prema neminovnom sukobu ukoliko Amerika ne promijeni politiku. Koja je geneza takvih odnosa?
\n\nČini se kako zapad nije imao problema s Kinom dok je ona bila samo svjetska tvornica. Problemi su nastali kada je Kina postala u stanju parirati svojim brendovima i ekonomski izazivati SAD. Oštra promjena počinje s Trumpom koji je kineski rast izravno krenuo suzbijati trgovinskim ratom, što je Biden u potpunosti nastavio. Pandemija, poremećaji trgovinskih lanaca, pa onda i rat u Ukrajini su zaoštrili neslaganja. Tajvan je od 1949. američko-kineska krizna točka. Peking inzistira na stavu da je to njegovo unutrašnje pitanje, što SAD, potezanjem tzv. „Tajvanske karte“ temeljene na ideji tajvanske nezavisnosti, može potegnuti kada god mu odgovara. Još veći problem je američki pokušaj ograničenja uvoza mikročipova u Kinu. SAD jest postigao uspjehe, ali time je dodatno potaknuto nepovjerenje Pekinga, čiji je pogled na geopolitiku i tako obilježen nepovjerenjem prema zapadu. Kina ne želi da se nju svrstava u blokove, nastoji izbjeći hladnoratovske podjele i inzistira na multilateralizmu. Osnovni problem međunarodnih odnosa Kina vidi u agresivnosti SAD-a. Otuda takve reakcije Pekinga i sve veće inzistiranje na samodostatnosti. Kina će sada iznimno mnogo investirati u industriju mikročipova. Treba imati na umu da je zadnjih desetljeća Kina ostvarila većinu svojih ciljeva, zemlju te da od takve zemlje nije pametno stvarati neprijatelja.
\n\n
Gang kinesko-ruske odnose opisuje kao ključni \"stup stabilnosti\". No Kina nije sretna s agresijom na Ukrajinu te je nedavno objavila prijedlog mirovnog plana. Ipak, Pekingu nije u interesu ni poraz Moskve te se nagađa o mogućnosti oružane potpore Rusiji. Kako vidite ulogu Kine u ratu?
\n\nOva situacija je za Kinu izuzetno neugodna. Od samog početka Kina ne želi antagonizirati zapad, a iskazala je nezadovoljstvo ruskim potezima, naročito aneksijama, što vidi kao uplitanje u unutrašnje poslove drugih zemalja i opasan primjer za slučaj Tajvana. Istovremeno Kina i Rusija nisu saveznici, ali jesu važni partneri. Od čitavog zapada Kina najbolje i najduže poznaje Rusiju, i obratno, ti odnosi traju preko četiristo godina. Geopolitička arhitektura Azije je takva da se čitav niz važnih pitanja ne može riješiti bez Rusije, od Kurilskog otočja i Sjeverne Koreje, preko odnosa prema Indiji i Pakistanu, do Irana i ostatka Bliskog istoka. Kina tu Rusiju zaista vidi kao stup stabilnosti, čije urušavanje bi Pekingu stvorilo ogromne sigurnosne probleme, mnogo veće no SAD-u. Mislim da će Kina oprezno podupirati Moskvu, recimo uvozom ruske nafte, ali ne vjerujem da će započeti isporuku oružja. Peking time ne bi radio ništa više od toga što zapad već radi, no izvjesno bi isprovocirao reakciju i nalazili bismo se na putu ka globalnoj katastrofi. Kina ima ozbiljne izazove na unutarnjem i vanjskom planu, od negativne demografske strukture do sukoba oko uvoza mikročipova. Kina nije spremna i ne želi rat, ni za Tajvan, ni za Ukrajinu. Teško je nagađati o čemu će Xi i Putin razgovarati na skorom susretu, no prijedlog mirovnog plana bio je poruka Rusiji. Mislim da Kina nastoji izvršiti oprezni pritisak na Moskvu i želi da zapad izvrši pritisak na Kijev kako bi započeli pregovori te smirivanje situacije.
\n\n
Uz kinesko posredovanje uspostavljeni su diplomatski odnosi Irana i Saudijske Arabije. To je ocijenjeno kao trijumf Pekinga i simptom slabljenja američkog utjecaja na Bliskom istoku. Što je vaše mišljenje?
\n\nKina odavno gradi odnose s Iranom i Saudijskom Arabijom, ali pokušaj da suoblikuje regionalne odnose je nov i vrlo zanimljiv. Sporazum jest simbol gubitka američkog utjecaja, što je posljedica i svih američkih ratova. Narodi regije svjesni su i umiješanosti Europe u te događaje. Kinu se ne percipira kao igrača s poviješću agresivnog pristupa, a nema ni kolonijalno nasljeđe. Mislim da će države diljem svijeta sve manje vući poteze koje bi zapad htio, a sve više one u korist vlastitih interesa i u korist stabilnosti vlastitih regija. Sporazum jest i Salmanova poruka Bidenu. Prije petnaest godina bilo je nemoguće zamisliti odvajanje Rijada od SAD-a. Mnogo ovisi o tome hoće li ovaj deklarativni sporazum slijediti realni koraci, no u diplomaciji se radi o ispitivanju terena i otvaranju mogućnosti, a Kina neprestano pokušava otvarati nove opcije.
\n