Comments by Zvonimir Stopić; article by Miroslav Filipović\n
U nedjelju je u Pekingu započeo jedan od najvažnijih ovogodišnjih događaja u svijetu - 20. kongres Kineske komunističke partije na kojemu bi glavni tajnik Xi Jinping trebao dobiti povijesni treći mandat. Kongres će trajati sedam dana, a započeo je Xijevim govorom koji se odmah pomno analizirao. Od proteklog kongresa, 2017. godine, bilo je mnogo globalnih previranja. U prvom redu pandemija covida-19, koja je krenula upravo iz Kine, zatim i postpandemijsko otvaranje na koje Kina nije odgovorila poput ostatka svijeta, jer Xijeva administracija i dalje provodi strogu politiku nulte tolerancije na covid ("zero covid") koji usporava gospodarski oporavak druge najveće svjetske gospodarske sile. Povrh svega, dogodio se i rat u Ukrajini s kojim je počelo novo preslagivanje globalnih odnosa, a u kojima se, barem iz zapadne perspektive, Kina doživljava kao protivnica američkog hegemonizma i, pojednostavljeno, partnerica Rusije. Xi će, gotovo izvjesno, na kraju kongresa ponovno biti izabran za šefa partije. U njegovom govoru naglasak je bio na nacionalnoj sigurnosti (spomenuo ju je pedesetak puta), globalnu situaciju nazvao je "olujnim vremenima", najavio je još veća ulaganja u oružane snage, a najveći pljesak delegata dobio je govoreći o Tajvanu i poručujući da Kina ne odustaje od ujedinjenja s "odmetnutim" otokom.
\nO porukama Xijevog govora te poziciji i ulozi Kine u međunarodnim odnosima, razgovarali smo s dr.sc. Zvonimirom Stopićem, profesorom na Sveučilištu Capital Normal (CNU) u Pekingu te suradnikom Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), bez sumnje vrsnim poznavateljem Kine i njene unutarnje i vanjske politike.
\n\n
Za ovaj kongres Komunističke partije Kine kažu da je drugačiji od dosadašnjih, jer bi na njemu Xi praktički mogao osigurati doživotni mandat te postati najmoćnijim liderom Kine nakon Mao zedonga. Je li uistinu tako?
\nZapadni mediji imaju svoju perspektivu spram toga što se zbiva u Kini i kako kineska Komunistička partija rješava svoje političke izazove. Xi će vjerojatno nastaviti obnašati tri najviše državne i partijske funkcije, tj. one glavnog tajnika partije, predsjednika središnje vojne komisije i predsjednika NR Kine. Zapadu je to neobično jer u na ovoj strani svijeta u pravilu nema trećeg predsjedničkog mandata. Ali, ako gledamo razvoj KP Kine od 1921. naovamo, pogotovo nakon 1949. i kada pratite tko je bio na čelu Partije ili države, vidi se hrpa promjena. U nekim trenucima, primjerice nakon Velikog skoka unaprijed ili nakon Maove smrti, nije ni bilo jasno tko je tamo glavna ličnost. U svoje vrijeme Deng Xiaoping nije bio ni glavni sekretar KP niti predsjednik države, a bio je glavni u cijelom tom sustavu. Svako pravilo koje uvede, KPK može bez ikakvih problema promijeniti u danim okolnostima. U tome je cijela poanta funkcioniranja KPK-a. U ovim okolnostima nije nikakav problem da Xi nastavi to što je radio do sada. To tako funkcionira. Nama koji to gledamo izvana to jest čudno, ali stvar je, rekao bih, u pogrešnom pristupu komunikacji s Kinom. Ne možemo očekivati da Kina kopira naše političke modele ili da će se demokratizirati na način na koji bi zapad to htio. To je njihova percepcija realnosti. Njihov svijet je sinocentričan i oni se ne ravnaju prema nekakvim demokratskim dostignućima zapada. Ipak se tu radi o najdugovječnijoj birokraciji na svijetu koja ima svoje principe djelovanja.
\nVidi li se to u tzv. politici "zero covida" odnosno nultoj stopi tolerancije na epidemiju covida koje se u Kini strogo drže, iako im je gospodarstvo zbog toga trpi štete?
\nPostoji određeno nezadovoljstvo i Kina jest olakšala neke stvari po pitanju covida, ali i dalje je to prilično strogo u usporedbi s Europom i ostatkom svijeta. Ići će sigurno u idućih godinu dana na olakšavanje restrikcija, ali i dalje će vjerojatno zadržati mogućnost lockdowna. Naznake su da će se sljedeće godine, malo pomalo, te restrikcije olakšavati. Prilagodba je ključ svega. U Kini neće striktno reći da covid završava u tom i tom mjesecu, nego proučavaju i kalkuliraju prije nego što donesu odluke. Ta brza prilagodba, brzo reagiranje, jedno je od glavnih obilježja Xijeve administracije.
\nXi je u govoru najviše govorio o nacionalnoj sigurnosti, čak je pedeseatak puta ponovio tu riječ...
\nNije ni to nešto spektakularno novo, nego je nastavak politike Xijeve administracije koji uključuje borbu protiv korupcije i vraćanje birokracije pod kontrolu Partije, a što onda podrazumijeva i nacionalnu sigurnost. Oni su imali čitavu paletu modela kako bi uspostavili kontrolu nad onime što se zbiva u ovim okolnostima. Gledano iz njihove perspektive, svijet je vrlo komplicirano mjesto. Otako je Donald Trump dobio izbore, cijela njegova vanjska politika se vrtjela oko Kine i tada je počeo trgovinski rat. Potom se pojavio covid pa je počeo i medijski rat, a zadnjih osam-devet mjeseci imamo rat u Ukrajini uz kojeg se Kina gura pod istu kapu s Rusijom, iako se Kina pokušava maksimalno otrgnuti od toga. SAD pokušava u međuvremenu raznim sporazumima okružiti Kinu i stvoriti neke paktove oko nje. Kina na sve to gleda s mnogo nelagode, što veći naglasak na nacionalnu sigurnost. Ne vjerujem da Kina želi ići u veću izolaciju, već se osigurati i iz jedne sigurnije pozicije komunicirati sa svijetom. To naravno može stvoriti nove probleme i jako utjecati na to kako ju zapad gleda.
\n\n
Kako tumačite Xijevu najavu da će Kina još više ulagati u naoružavanje i opremanje oružanih snaga te inzistiranje na tome da je Tajvan neodvojivi dio Kine. Xi je, kažu, najveći pljesak delegata dobio kada je u govoru spominjao Tajvan.
\nŠto se tiče naoružavanja, vojni budžeti svih zemalja su se povećali pa onda nema šanse da Kina, kao druga najveća sila svijeta, ne bude dio tog trenda. U to se uklapa problem oko Tajvana. Cijela situacija s dolaskom Nancy Pelosi na Tajvan bila je šizofrena, te je završila s još jednom prodajom ogromnih količina američkog oružja Tajvanu, a bez nekih pravih garancija - osim nekoliko izjava - da će u slučaju eskalacije SAD napraviti nešto izravno i konkretno za Tajvan. Koliko bi ga uistinu bio spreman stvarno braniti, to je vrlo upitno i malo vjerojatno. Naravno da će Kina na sve što se zbiva u svijetu reagirati povećanjem vojnog budžeta. Pritom treba imati na umu da je njihova znanost jako povezana s vojnim sektorom. To se odnosi na razvoj umjetne inteligencije, raznih tehnologija, poluvodiča... Pa kad povećavaju budžet vojnom sektoru, to nije nužno povećanje izdataka samo za naoružavanje, nego i za znanstvena istraživanja.
\nNo, što će biti s Tajvanom? Je li moguće da postane poprištem sukoba kakvo je Ukrajina?
\nZapad kroz medije gleda na Tajvan kao na nekakav politički enititet koji je na pragu dobivanja nezavisnosti, ali mu to Kina ne dopušta. Treba imati na umu da je, iz perspektive međunarodnog zakona, Tajvan kineski otok kojeg je Japan nakon poraza u Drugom svjetskom ratu morao vratiti Kini, kojoj ga je uzeo tijekom prvog Kinesko-japanskog ratu potkraj 19. stoljeća. Ne piše niti u kineskom niti u tajvanskom ustavu da su Kina i Tajvan odvojeni. Na Tajvanu i dalje imamo Kuomintang, drugu stranku po snazi, koja se zalaže za to da se nađe rješenje za ujedinjenje. I kad slušate tajvansku predsjednicu Tsai Ing-wen, njezine su izjave uvijek oprezne. Svi žele izbjeći vojnu intervenciju, pogotovo kad vide što se zbiva u Ukrajini koja je svakim danom sve više uništena zemlja, što će se osjećati desetljećima, bez obzira na to kako rat završio. Ali, vrlo su male šanse da će Kina odustati od Tajvana. Ne zaboravite da je svaka zemlja koja ima diplomatske odnose s Kinom, uključujući i Hrvatsku, potpisala klauzulu da je Tajvan kineski. SAD to nisu potpisale, ali SAD je posebna supersila koja još od vremena Richarda Nixona ima posve drugačiji ugovor s Kinom. I SAD je jedina zemlja koja se onda može "igrati" s Tajvanom i prema potrebi živcirati Kineze. Pojednostavljeno rečeno, na Tajvanu imate 20 posto onih koji su za nezavisnost i 20 posto onih za ujedinjenje s Kinom, dok ostalih 60 posto žele da ostane status quo ovakav kakav jest što je duže moguće, te da mediji što manje bruje o tome. Također, ogromno je pitanje dali bi se s Tajvanom moglo napraviti to što i s Ukrajinom, tj. bi li Tajvanci uistinu bili spremni uzeti pušku u ruke protiv Kine, kako su to Ukrajinci bili spremni protiv Kineza. Mislim da odgovor nije pozitivan.
\nPočetkom ruske agresije na Ukrajinu, percepcija svjetske javnosti, mahom na zapadu, bila je da Kina ima ulogu svojevrsnog patrona Moskvi i da je Vladimir Putin uoči invazije išao Xiju po "blagoslov". Kasnije se Kina držala distancirano, ali se i dalje percipira kao glavni partner Rusije. Je li to tako?
\nTe priče da je Putin išao Xiju po odobrenje za invaziju... mi to ne znamo. O svim tim stvarima koje se događaju iza kulisa možemo samo nagađati. Kina i Rusija, prije toga Sovjetski Savez, a još prije toga Carska Rusija i Carska Kina, prošle su u proteklih 400 godina razne etape s puno pozitivnih, ali i puno negativnih momenata. Čak u jednom trenu, 1969. godine došlo je do izravnog vojnog sukoba, za koji su se obje strane ozbiljno bojale da bi mogao dobiti i nuklearnu komponentu. Niti jedna država Europe nema ni blizu takav povijesni odnos s Kinom kakav ima Rusija. Te dvije zemlje dobro se razumiju i znaju gdje su im granice i kakve su im mogućnosti. To su, u principu, dvije velike zemlje koje žive u istoj sobi, u Aziji, i u skladu s tim moraju rješavati svoje probleme. S tim da interesi Kine nisu ruski interesi i obrnuto. Neke interesne zone im se preklapaju, negdje su rivali, a onda opet, i imaju neke zajedničke ciljeve. Obje se poštuju na način da ne žele imati problema jedna s drugom. U tome je, možda, ključ njihovog odnosa. Vidite da se Kina drži distancirano prema sukobu u Ukrajini. Žele da se situacija smiri i da ih se ne petlja u tu situaciju. S druge strane, Indija ima identičan stav kao i Kina, pa čak i identične odnose s Rusijom - ona nije prestala kupovati rusku naftu - ali nju se ni blizu ne proziva kao Kinu jer djeluje manje opasno i globalno je manje prisutna.
\nTrpi li Kina zbog rata u Ukrajini?
\nOvo što se dogodilo u Ukrajini poremetilo je mnoge planove Kine. Ona je velika zagovornica multilateralizma, globalizma i mira. Kina želi što mirniju situaciju da, kao kompleskna ekonomska sila, može razvijati trgovinske veze s ostatkom svijeta. Njihov veliki projekt "Pojas i put" ide velikim dijelom upravo kroz kinesko-rusku interesnu sferu gdje se nalaze zemlje koje su nedavno imale velikih problema (Armenija, Azerbajdžan, Kirgistan, Tadžikistan...), dio ide i kroz Rusiju, a cilj je, naravno, Europa. Ali, sada zbog rata u Ukrajini i nestabilnosti čitave regije oko Rusije cijela struktura i taj put su ugroženi. To su veliki izazovi za Kinu koji joj ne nikako ne odgovaraju.
\nHrvatska je mala u tim odnosima, ali i jedina unutar Europske unije koja je imala dosad najveći infrastrukturni projekt s Kinom - Pelješki most. Kako vidite budućnost odnosa Kine s EU, koji su prilično zahlađeni, a time i odnosa Kine i Hrvatske?
\nOdnosi Kine i EU, što se tiče političke dimenzije, jesu hladni. Situacija u cijelom svijetu je takva da je vrlo teško predvidjeti što će biti, a pretežno je mišljenje u EU da je Kina je sada zemlja s kojom treba biti na distanci. Pelješki most je definitivno bio velika stvar i treba razmišljati na način da je dobro što se to napravilo, jer u trenutku kada dođe do zatopljenja odnosa, to će se moći iskoristiti kao baza za gradnju novih odnosa, nešto od čega možete krenuti dalje. Pelješki most je napravljen u zadnji čas prije svih ovih promjena. Velika je stvar da je most je izgrađen u roku, s obzirom na covid i na probleme s opskrbom. A što se tiče EU, ona djeluje malo pogubljena. Što zbog energenata i odnosa s Rusijom, preko SAD-a i odnosa s Kinom, Europa je sada u kritičnoj fazi i trebala bi početi vrlo pragmatično i precizno pristupati svemu što će budućnost nositi. Čule su se neke pomirljivije poruke poslane Kini uoči ovog kongresa Komunističke partije Kine. Ne znam je li to zbog toga, ali očito i u Europi postoje ljudi koji su svjesni da je jako opasno ići "rezati" Kinu na način kako su to SAD počele u vrijeme Trumpa. Ne treba zaboraviti da je Europa kontinent bez resursa i gotovo posve bez proizvodnog sektora, što ju čini ranjivom. A kako Kina iz svojih razloga ne želi „izgubiti“ Europu, iskontrolira li se strah s obje strane, postoji prostor za stvaranje „zdravijih“ obrazaca suradnje od onih koji su nas doveli u ovu situaciju.
\n